nedjelja, 28.05.2006.
Evo i nastavka!!!!
Evo i nastavka priče " Ana piše Gospon Bogu"!!!
Tada nije bilo previše neobično, tako kasno pri takvom vremenu sresti malu djevojčicu samu, jer londonski East End bio je prenapučena četvrt siromašnih i događalo se da roditelji mnogobrojne djece, svoju djecu ne uzimaju tako ozbiljno. Od prvog našeg susreta do posljednjih trenutaka našeg čudnovatog prijateljstva, neobična je bila i ostala jedino Ana. Još neobičnije je bilo ono što bi rekla, što bi zadržala za sebe , što je mislila i što je napisala. Dakle, prije nego što je znala pravo pisati, morao sam to ja činiti za nju.
Poveo sam Anu kući k mojoj majci. Željela je topli kutak i nakon što se umila i oprala ruke primijetio sam kako je lijepo dijete bila. Crvene kose, malenog nosa prekrivenog pjegicama, unatoč promrzlosti i zapuštenosti, izgledala je kao vrlo zadovoljna mala djevojčica. Ali kad sam joj to rekao, odgovorila je: «to je samo izvana» i to je bio prvi od mnogih tipičnih Aninih odgovora, na koje sam se morao priviknuti.
Dosta mi je trebalo da upoznam i razumijem Anu «iznutra». Jedino ju je zanimalo kakvi su ljudi – ali i stvari – iznutra. Jedino je to vrijedilo i odmah bi uočila o čemu se radi. Mada nikad nisam prestao razmišljati o tome, nije mi uspjelo otkriti odakle joj taj interes i je li sama došla do njega. U svakom slučaju, neumorna istraživanja «unutrašnjosti» ispunjala su njen kratki život.
U početku me ljutilo saznati od Ane kako je slika «iznutra lijepa» i kako dragi Bog nije jednostavno stečena spoznaja nego stanoviti «Gospon Bog». Kako s njim možete pričati jednako kao sa susjedom samo što se on više nego itko sastoji «iznutra». Morao sam prihvatiti da Ana više vidi, čuje, osjeća od mene i drugih ljudi koje sam poznavao. Netko od nas bi još mogao shvatiti da Ana Gospon Boga vidi u cvijetu, zvijezdi, stablu,... Teže je bilo shvatiti kako je za Anu on bio i tramvajska karta i zadatak iz matematike, čak i ono crno ispod noktiju. I kako onda od nje zahtijevati da očetka ruke pri pranju.
Što god je Ani bilo važno, moralo je doći na papir. Tek tada bi bilo «sigurno», tek tada bi «postojalo» i ne bi odmah nestalo. Brzo se potrudila naučiti pisati tako da može sama na papir zaustaviti misli koje lete. Naravno, na svoj način, koji za obične smrtnike poput mene nije bio uvijek prevodiv. Nestaško se već potrudio da to ipak naučim.
Kao sva djeca Ana je voljela kad bi joj čitao priče, no još više je voljela pričati ih. Kada bih joj ispričao jednu odmah bi se revanširala ispričavši mi dvije, tri. Kako su moje bile iz knjiga, morale su i njene biti barem iz bilježnice. Tako su nastale Anine prve «bilješke». Iako nisu bile posebno duge, svaka je priča dolazila na posebnu stranicu. Često puta bilo je to tek nekoliko riječi koje su više zvučale kao neka čarobna izreka a ne kao priča.
Nekako je Ana sama osjećala da se njeni literarni radovi često razbucaju jer je rastući brijeg papira uvijek iznova preslagivala, po redu i toku misli koji mi je dugo ostao tajan. Često puta nije znala točno pročitati napisano, ali se unatoč toga trudila da sazna što tu stoji. Vjerojatno je razvila vlastiti sustav po kome je ponovo prepoznavala svoje «bilješke». U svakom slučaju svrstala bi listove koji put po broju redaka, koji put po boji kojom je pisano ili pak po veličini. Najčešće bi poslije toga bila zadovoljna sobom.
Jednog dana postalo mi je jasno u čemu se sastojao Anin posebni dar. Bio je to ne tako neobičan ali čudnovat i rijedak dar: znala je čekati. Čekati na trenutak u kojem je nešto «bilo gotovo, kako za jesti», svejedno radilo se o kolaču ili jednoj od mnogobrojnih zasebnih «bilješki» sastavljenoj priči. Njene misli izlazile bi na vidjelo upravo onako kako su joj dolazile na um. Sačuvala bi ih tada brižno za poslije. Kao hrčak skupljala je zalihe za nadolazeće, a možda ne tako darovita vremena. I tako je čuvala to blago u starim kutijama od cipela kojima se nitko nije smio približiti, čak ni ja, iz straha da se ne izgubi misteriozni red. Do u san mučio ju je strah, jer katkada bi mi ujutro rekla: «noćas su ponovo sve moje riječi odletjele u zrak i spuštajući se, složile su se u sasvim drugi smisao, ali ne više lijep».
«Lijepo» je bila ključna riječ za Anu, pri čemu je njena istančana potreba za lijepim dolazila sasvim sigurno «iznutra». Jer u prvim godinama njenog kratkog života u mračnom londonskom East Endu, sigurno nije susrela mnogo Lijepoga. Ali si je Ana stvarala Lijepo i iz onog Nelijepog i uspijevala iz smeća napraviti zlato. Onako za sebe samu.
Potraga za Lijepim bilo je ono što je spojilo Anu i mene. To je značilo da sam je tražio a ona bi našla. Za mene su do tada brojevi bili Najljepše. Matematika je bila moj hobi i sadržaj života. Trebao sam matematičke zadatke kao svaki drugi čovjek hranu i piće. Moj stari profesor matematike znao je reći: «matematika je posao sa čistom ljepotom».
Očito da je i Ana to tako vidjela i kroz nju sam upoznao dublji smisao i jednog i drugog, i ljepote i matematike. Brojeve nije uzimala tako ozbiljno i nije ih primjenjivala pod svaku cijenu aritmetično. Bili su joj u prvom redu lijepo oblikovani simboli, ali s tim se moglo tako puno toga izraziti. «Tritisućepetstodvadesetiosam puta si mi draži nego svi drugi» objasnila bi mi i to stvarno govori mnogo više i zvuči mnogo ljepše nego jednostavno «draži si mi nego svi drugi». Uostalom moglo se izmisliti nove brojeve, kao na primjer Anin omiljeni, posebno dragi i beskonačno veliki najdraži broj «squilion».
To bi bilo sve za sada!!!!I ovo će se nastaviti!!!
Pusa svim mojim vjernim čitateljicama i čitateljima!!!!
- 11:23 -
četvrtak, 25.05.2006.
Evo mene nakon dugog izbivanja!!!
Kao što i sam naslov kaže EVO MENE NAKON DUGOG IZBIVANJA!!!
Nedavno sam dobila novi komp,koji nije imamo modem-pa tako ni internet-pa nisam mogla pisati postove!(to vam je tako kada ga kupuje moj tata koji se uopće ne kuži u te stvari!!!)
Sada neću puno pisati,samo sam vam se,dragi moji vjerni čitatelji,htjela javiti i reći da ću vas i dalje gnjaviti!!!
Ali ubrzo će i novi post i nastavak priče!!!!!
Pusa!!!!
- 16:02 -
nedjelja, 30.04.2006.
Ako tako želite....
Pošto sam vidjela da želite onu priču,evo samo za vas...
«Vrijeme koje si sami svakog jutra napravimo, mnogo je važnije od onoga vani»
FYNN
«ANA PIŠE GOSPON BOGU»
ŠTO NAM JE ANA HTJELA REĆI
Bilo je jedno vrijeme, kad sam bio gotovo siguran, da sam sve rekao o Ani. To je bilo dok mi je bila još sasvim blizu i dok je svaka njena riječ u mom srcu bila živa, da me u potpunosti ispunjala. Ali tada, mnogo, mnogo kasnije primijetio sam da Anina priča još dugo nije ispričana do kraja. Ostavila mi je imetak: brojne kutije od cipela do ruba ispunjane listovima iz bilježnica i papirićima isčrćkanima njenim kako ih je zvala «bilješkama». Bogatstvo su još uvijek sadržavale. Uostalom to nije jednostavan posao, jer Ana osim što je razmišljala o velikim tajnama života, sve je svoje spoznaje ostavila na svojoj tajnovitoj abecedi koju je sama sastavila. Trebalo mi je godina dok sam odgonetnuo njene zapise i preveo ih na koliko toliko nama razumljiv jezik. Evo ishoda: Anina priopćenja Gospon Bogu, nama i svijetu, što je moguće vjerodostojnije. Nekoliko izjava iz siječanja sam nadodao – koliko je bilo moguće citirati Anu, jer ni sam više nisam siguran tko je ona zapravo bila i zašto je baš mene odabrala da zadržim sjećanje na njen kratki život.
Ana i ja, sreli smo se jedne maglovite noći na dokovima londonskog East Enda. U to vrijeme rado sam šetao u tamnim noćima, jer doslovce nisi mogao vidjeti ništa osim sebe i to je bio savršen preduvjet za razmišljanje o teškim problemima. I grdno se vara onaj tko misli da jedan devetnaestogodišnjak, što sam tada bio, nema teških problema.
To be continued...
Ne bih vas puno željela zamarati,pa bi to bilo sve za danas!!!!
Pusa!!!!
I BOK!!!
- 17:15 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
subota, 29.04.2006.
Gotovo je!!!
Napokon je završio i ovaj radni tjedan!!!!Finally!!!!!!!!!
I počeo malko produženi vikend!!!
Pa sam ja odlučila za kraj tjedna i na zahtjev moje najdraže Ivone napisati novi post!!!!
Htjela bih vas nešto i upitati!!!!
Imam jednu priču (ANA PIŠE GOSPON BOGU)-stvarno je super i baš mi je prirasla srcu-pa sam mislila ,ako bi htjeli da ju stavim na svoj blog!!!
Malo je dugačka,ali dio,po dio i eto cijela priča!!!!
Očekujem vaše odgovore!!!
I da moj blog baš ne bude bez slika odlučila sam staviti slike iz Koprivnice!!!(sa Uskrsnog turnira)
Ovo je naša kapetanica-Megi (super cura i jako slatka),koja prima naš pehar za osvojeno 2. mjesto!!!!
Ovo smo mi!!!!Nakon napornih utakmica!!!!
I ovo je naš trener u tipičnoj trenerskoj poziciji!!!!
I to bi bilo sve za danas!!!Pusa!!!
- 10:10 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 24.04.2006.
Uhh!!!!
Evo mene opet s mojim najboljim prijateljem-KOMPJUTOROM!!!
Proživjela sam (USPJEŠNO) i prvi dan škole!!!!Sve je prošlo....ma JUST PERFECT!!!!!!!
Sada se malo odmoram pa ću uskoro na trening,a do tada evo još jedna priča!!!
DAJTE I DAT ĆE VAM SE
Ime mu je bilo Fleming, bio je siromašan škotski seljak. Jednog dana, dok je mukotrpno radio za preživljavanje obitelji, čuo je iz obližnje močvare povik u pomoć. Odbacio je alat i potrčao u močvaru. Tamo je, zaglibljen do bokova u crnom blatu, prestrašeni dječak vikao i borio se, ne bi li se izvukao iz močvare. Seljak Fleming spasio je dječaka iz sigurne smrti.
Sljedećeg dana u seljakovo se dvorište dovezla bogata kočija. Elegantno odjeveni plemić izašao je iz kočije i predstavio se kao otac dječaka, kojega je seljak spasio. "Želim Vam platiti", rekao je plemić. "Spasili ste život mojemu sinu!"
- "Ne, ne mogu primiti plaću za to što sam napravio. Bila mi je dužnost da mu pomognem i spasim ga od smrti", rekao je škotski seljak i odbio ponudu. Tada je kroz vrata naišao seljakov sin.
- "Je li to Vaš sin?" upitao je plemić.
- "Da!" ponosno je odgovorio seljak.
- "Napravimo dogovor. Dozvolite mi, da mu osiguram obrazovanje, kakvo ima i moj vlastiti sin. Ako je mladić imalo sličan ocu, bez sumnje će postati čovjek, na kojega ćemo obojica biti ponosni."
Tako je i bilo. Sin seljaka Fleminga pohađao je najbolje škole, ubrzo je završio Bolničku medicinsku školu sv. Marije u Londonu i postao je po cijelome svijetu poznat kao sir Alexander Fleming, pronalazač penicilina.
Nakon nekoliko godina plemićev sin, koji je bio spašen iz močvare, razbolio se je od tuberkuloze. I što ga je tada spasilo? Penicilin ! A kako je bilo ime plemiću? Lord Randolph Churchill. A ime njegovog sina? Sir Winston Churchill.
Netko je jednom rekao: "Što daš, to i imaš!" Radite, kao da vam novac nije potreban.
Volite, kao da niste nikada bili povrijeđeni.
Plešite, kao da vas nitko ne gleda.
Pjevajte, kao da vas nitko ne sluša.
Živite, kao da su nebesa na zemlji.
Jer stvarno jesu ...
Pusa!!!I POZDRAV!!!!
- 17:51 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
nedjelja, 23.04.2006.
Posebni pozdravi!!!
Evo mene još malo za kompom!!!
Jučer sam došla iz Koprivnice,jer smo tamo imali Uskrsni turnir!
Osvojili smo srebro,ali bilo nam je super.Upoznali smo super cure koje ovim putem jako,jako pozdravljam(i šaljem VELIKE PUSE),a posebno Sanji,Ivoni i Antoneli!!! 
I tako!Još malo pa škola!!!A još se nisam ni pošteno odmorila!Ali dobro-TAKAV JE ŽIVOT-sve što je lijepo kratko traje!!!!
Evo jedne priče samo za VAS:
Jedan sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: "JE LI BOG STVORIO SVE ŠTO POSTOJI?"
Jedan student mu je smjelo odgovorio: "Da, Bog je stvorio sve što postoji!"
"Bog je, stvarno, sve stvorio?" – upita profesor još jednom.
"Da, profesore!" – odgovori student.
Profesor će potom: "Ako je Bog sve stvorio, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!? Ako je Bog zao, onda on nije Bog, što znači, da Bog, zapravo, i ne postoji!"
Student je šutio, a profesor je pun sebe zaključio kako je još jednom dokazao da je ono što židovi i kršćani vjeruju samo mit!
Drugi je student tada podignuo ruku i zapitao profesora smije li ga nešto pitati.
"Naravno!", odgovori profesor, "Pa zato sam tu!"
Student ustane i reče: "Profesore, postoji li hladnoća?"
"Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji! Zar ti nikada nije bilo hladno?" – odgovori profesor, a svi drugi studenti su se glasno nasmijali na kolegino (studentovo) pitanje.
Mladi student se nije dao smesti te odgovori: "Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsutnost topline. Svako tijelo ili predmet (objekt), prema proučavanjima i mjerenjima, ima ili prenosi neku energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prijenosi energiju. Apsolutna nula označava potpunu odsutnost topline, što znači da sve stvari postanu inertne (trome) i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća, stoga, ne postoji! Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu."
Student nastavi s novim pitanjem: "Profesore, postoji li tama?"
Profesor odgovori: "Naravno da postoji! Svaki dan kad Sunce zađe, pojavi se tama ili mrak."
Student će na to: "Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji! Tama je u stvarnosti samo odsutnost svjetlosti. Svjetlost možemo proučavati, mjeriti njezinu snagu ili intenzitet, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelu svjetlost u razne boje i proučavati te mjeriti različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Tamu, međutim, ne možemo mjeriti. Najobičnija zraka Sunčeve svjetlosti, odsjaja vatre ili svjetiljke može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutne svjetlosti. Nije li ovo točno? Tama je, dakle, pojam (riječ) koji ljudi koriste kako bi opisali što se događa kad nema svjetlosti."
Na kraju, mladi student upita: "Profesore, postoji li zlo?"
Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: "Naravno, kao što sam već rekao. Zlo vidimo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima... u siromaštvu, zločinima, nasilju i ratovima u cijelom svijetu. Ova očitovanja nisu ništa drugo nego zlo!"
Na to će student: "Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsutnost dobra ili odsutnost Boga! Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam (riječ) kojeg su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo! Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svjetlost i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije prisutna (nazočna) Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsutnosti topline, ili poput tame koja se pojavljuje kada nema svjetlosti."
Profesor je potpuno poražen i posramljen sjeo za svoj stol.
Mladi student se zvao Albert Einstein!
- 18:37 -
Ćao!!!!
Bok!!!
Evo ,stigao je i moj prvi post na novom blogu!!!!
Nadam se da će Vam biti ugodno i zabavno na mom blogu,i da će vas koji put i nasmijati!!!!
Za početak neću puno gnjaviti pa se ˝vidimo˝!!!
PUSA!!!
- 18:20 -
